Glazbena moderna u Hrvatskoj
Moderna se u nas u prvom redu povezuje s književnošću i glavnim predstavnicima Jankom Leskovarem i Antunom Gustavom Matošem, čija smrt 1914. označava kraj književne moderne u nas. Modernu ćemo susresti i na području likovne umjetnosti, i to prvenstveno na području slikarstva, gdje se ističu Bukovac, Iveković, Čikoš Sesija i drugi. Ne treba zaboraviti ni modernu u kiparstvu, čiji je glavni predstavnik jedan od naših najvećih kipara uopće, Ivan Meštrović. No što je s glazbenom modernom u nas? Kako bismo došli do odgovora na to pitanje, konzultirat ćemo radove hrvatskih muzikologa i pokušati u njima pronaći tragove pojma hrvatska glazbena moderna.
U najznačajnije predstavnike hrvatske glazbene moderne ubrajamo pet skladatelja, Vjekoslava Rosenberga-Ružića, Blagoja Bersu, Franju Dugana, Josipa Hatzea i najmlađu od njih Doru Pejačević, rođenu u Budimpešti 1885. godine. Najstariji među njima, Rosenberg-Ružić, rođen je 1870., u godini kada Zajc tek dolazi u Zagreb tj. kada formalno započinje Zajčevo doba u povijesti hrvatske glazbe, dok je posljednji od njih umro 1959. godine, dakle samo dvije godine prije prvog Muzičkog biennalea u Zagrebu.
Glazbenu modernu u nas karakteriziraju tri specifičnosti: internacionalnost, inovativnost i stilski pluralizam. Svi glavni predstavnici školovali su se u inozemstvu: Josip Hatze studirao u Pesaru kod Pietra Mascagnia, Dora Pejačević živjela je u Dresdenu i Münchenu a Franjo Dugan u Berlinu, dok su se Rosenberg-Ružić i Bersa školovali u Beču. Skladatelji hrvatske glazbe moderne po mnogome su prvi u hrvatskoj povijesti glazbe i po količini inovativnosti u svojim djelima ne zaostaju npr. od ilirskih skladatelja. Rosenberg-Ružić piše prvu klavirsku sonatu 1891. godine, Franjo Dugan prvu violinsku sonatu 1908. godine. Prvi klavirski koncert skladala je 1913. godine Dora Pejačević a prvi orguljski koncert nastao je iste godine iz pera Franje Lučića. Treća karakteristika glazbene moderne u nas je stilski pluralizam. Kao ni u likovnoj ili književnoj moderni, ni u glazbenoj moderni ne susrećemo jedinstvene stilske osobine. Najbolji primjer za tu tvrdnju predstavlja opus Blagoja Berse, koji je ranije zbog različitih smjernica kojima se služio proglašavan eklektikom.
↧